Radila je u Gimnaziji Sisak kao profesorica hrvatskoga i engleskog jezika od 1974. do 2013. godine. I nakon odlaska mirovinu nije napustila svoju školu, nego je ostala dio zbornice - često nas je posjećivala na odmorima i družila se s nama uz kavu. Darivala nas je slatkim poklonima i sitnim znakovima pažnje, no ono po čemu ćemo je najviše pamtiti su njene tople, ohrabrujuće riječi kojima nas je, kao najraskošnijom gozbom, častila od srca. S njom je, kako reče profesorica Krznarić Stuparić, otišao duh dobrote i ljubavi. Zbogom, draga Majo.

Uspomena na dan kada su profesorici Maji u čast gimnazijalci postavili pločicu s njenim imenom na klupi ispred škole

Ispratimo profesoricu Maju tekstom o njenom pjesništvu, koji je napisala profesorica Vesna Rogulja Mart:

Oaza u kojoj vibrira puls hrvatskoga jezika

(Maja Mojsinović: Ljubičasti ljiljani i metastaze, Aura, Sisak, 2017.)

Maja Mojsinović jedna je od samozatajnih duša koju posjeduje svaki grad. Iako Siščanka rođenjem za sebe voli reći da je zagrebački đak. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1971. diplomirala je jugoslavistiku i engleski jezik, magistrirala 1974. na temu Pod starim krovovima Ksavera Šandora Gjalskoga te doktorirala 1986. radom Lik intelektualca u razdoblju hrvatskoga realizma. Kao dobitnica Fulbrightove stipendije 1984. odlazi na studijsko putovanje u SAD-e i sudjeluje u razmjeni nastavnih iskustava na Odsjeku za slavenski jezik i književnost i germanistiku na University of Florida Gainesville. Radni vijek provela je kao profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika na Gimnaziji Sisak te desetak godina na Višoj učiteljskoj školi u Petrinji držeći Kolegij gramatika hrvatskoga jezika.

 Kao pjesnikinja ne kreće u pjesnički izričaj primarno iz sfere osjećaja. Lingvistikinja i filologinja koja živi u njoj odriče se sladunjavosti metafora i inih tropa stavljajući na prvo mjesto, kao što i Jakobson ističe, činjenicu da je poezija iskazivanje usmjereno na izraz. Njezin stil tako postaje poseban način uporabe jezika koji je istovremeno, a ne odvojeno, jezik kao sredstvo komunikacije i jezik kao sredstvo umjetničkoga izražavanja. Pjesnikinja izborom leksema  manipulira, u neskladu s lingvističkim pravilima i filološkim pravcima, čitateljem.

U zbirci Ljubičasti ljiljani i metastaze prema izboru urednika Bogdana Arnautovića možemo iščitavati tri faze njezine igre leksikom. Zbirka započinje izborom pjesama iz zbirke Cvijet od papira  izdane 1998. godine u nakladništvu Narodne knjižnice i čitaonice Sisak. Pozicija lirskog subjekta, koji se u većini tekstova može izjednačiti s autoricom, pozicija je direktnoga prijenosa verbalnog dijaloga o socijalnim, filozofskim i političkim temama toga doba koje se, nažalost, preklapaju sa iseljeničkom pregačom jedne žene. Temu pjesme pjesnikinja najčešće ističe osobenim grafičkim bilježenjem stiha ističući dominantnu riječ monostihom kao u pjesmi Amerika – iskazujući pritom svu nemoć da se toj istoj podčini ili prilagodi. Jezični kod mijenja se od hrvatskoga prema engleskom idiomu ovisno o poziciji lirskog subjekta. U pjesmi Florida tri H, kroz anaforu „in my heart,/in my head,/ in my hand“ prerastaju u zavaravanje čitatelja zavodljivošću Floride s nostalgijom za Hrvatskom.

S druge strane, u pjesmama ljubavne tematike, lirski subjekt postaje promatrač, često se zaodijeva osobnom zamjenicom u muškom rodu jer nije u stanju razumjeti ženu pored sebe. Mišljenje žene o ženi kroz oči muškarca, stvara daleku, nedostižnu, neprihvatljivu, nedokučivu ženu. Ženu koja je sve ono što muškarac od nje ne želi. Čime se postiže takva proturječnost? Poetskim izričajem koji bježi u ponavljanja leksema, fraza razgovornog tipa „I tako“ kao u pjesmi Pariz-Sisak. Stih se izjednačuje s rečenicom i postaje imperativnim iskazom zgusnutih emocija. Zgušnjavajući rečenicu na redak u pjesmi često iz nje udaljava objekt, a ponekad ih čini do kraja krnjim udaljavajući i subjekt kao u pjesmama Rovinj ili Zeleni brod; bježeći tako i od nasrtaja emocija u lingvistiku. Ne zaboravimo da je autorica i glazbenica pa su kompozicije njezinih pjesama smjena tercina, katrena, sestina i oktava, baš poput notnoga zapisa.

Drugi su dio zbirke  pjesme iz Sisačke pjesmarice iz 2013. godine objavljene u vlastitoj nakladi. Urednik  Arnautović izborom pjesama ne prati autoričin zaokruženi ciklus odnosa grada i pjesnikinje nego u prvi plan stavlja Aikidokiju. Aikidokija je imaginarna zemlja, zemlja ljubavi, životne energije i puta. U toj novoprobuđenoj abecedi sjećanja pjesnikinja hrabrije nego prije stvara nove lekseme jer Aikidokija jest prostor pogodan za lingvističke porode - za: snoviđenje, suncokretanje, sluhorezbarenje, sunovraćivanje, slogologopronalaženje jer kroz povezanost uma, duha i tijela autorica upražnjavajući aikido dolazi do novih deset zapovijedi koje joj daju ritam spoznavanja sebe same. Sebe koja postaje sposobna od sadašnjeg trenutka svjesno krenuti prema iskonskoj sebi - ostvariti sunovraćivanje.

U prostoru koji se može iščitavati kao palindrom, bilo koja lingvistička norma postaje suvišna. U poetskom i filozofskom prostoru slobode pjesnikinja bilježi lekseme grafički se igrajući opkoračenjima stvarajući rijeku stihova. U tom prostoru  i riječ majka ljepše zvuči. Ona je novotvorenica ma-ai / riječ koja nastaje spajanjem engleskog hipokoristika, možda intimno govori o danima sretnog majčinstva, i japanskog izraza ai koji u sebi sažima ljubav, empatiju, usklađenost. Muškarac je označen leksemom men uz napomenu jedan kao da se označeniku prišivaju svi nedostatci očinstva. U Aikidokiji se roditeljstvu  prijeti bibleizmom  deset zapovijedi spoznavši da su bile i strašne, i teške, i bolne, i krvave, i prazne, i prostre, i potrgane i razbijene i ranjene … ali oni, roditelji, trebaju postupiti poput samuraja i presuditi sami sebi. Pjesnikinja pokušava svijet Aikidokije nastaniti materijalnim iz realnoga prostora koji ga čini humanijim – tako se uz bibleizam toploga kruha, nudi porculanska šalica toploga mlijeka, voće, kolači. Pjesnikinja se samurajski vraća prema izvoru odbrojavajući dvanaest mjeseci unatrag i u tom odbrojavanju kao ispovjednim točkama osvještava, poput Zoranića, sve one neubrane jabuke. Sve neubrano ističe kroz kratke pjesničke zapise, a sve ono što nije, sve ono što je moglo biti i ono što jest postalo svodi na novi leksem Ja+pan. Ovom igrom grafičkog bilježenja pojma spaja daleki Japan kao metonimiju mogućeg novog početka  i trenutnog položaja sebe u panu, korijenu izgubljene panonske bitke „nigdje mora“. Iz Ja+pan, pjesnikinja sebe i nas vraća u ovozemaljsko anaforičnim isticanjem retoričkog položaja leksema zašto.

Treći dio zbirke čine novoobjavljeni tekstovi, za koje se svi nadamo da će iznjedriti i novu samostalnu zbirku, za sada radnog naslova - More i ja. Leksem more stalno je mjesto svjetske književnosti. Simbol je samog književnoga stvaranja u koje se svojim plavcama od Homera, Vergilija, preko oca hrvatske književnosti Marulića, do Vetranovića i Ujevića do danas upuštaju u plovidbu unaprijed predodređenim stavom o tome treba li se ili ne vraćati u sigurne luke tj. okrilja književne tradicije. U autoričinom slučaju ističu se dva drvena broda; jedan materijalni kojem prijeti požar i drugi fiktivni, kojim je autorica spremna isploviti na pučinu. Kroz tradiciju opjevava spoznaju o svom životnom trenutku umirovljenice, žene koja je podigla dijete i žene koja je svjesna da njezina kuća čvrstih temelja, obgrljena zidovima, prema autoričinim riječima može, ali i ne mora imati krov. Osobno me takav stav asocira na Sagradu Familiu  - sakralni prostor bez krova, prostor svih vjernika koji još uvijek otvoreno teže, poput Šimića, dosegnuti zvijezde. Stavom da je život ispreplitanje svih antiteza, autorica je spremna lingvistički baviti se književnošću bez obzira, kako kaže Ivo Pranjković, na to hoće li njihove rezultate biti moguće iskoristiti u teoriji književnosti.

 Maja  je ma+ ja. Majka jezične iluzije.

Vesna Rogulja Mart