Kako je Marija Jurić Zagorka ukrala hlače
 

piše Neven Vulić

Kolektivno pamćenje rezultat je krajnje okrutne redukcije onog osobnog: trenutno razdoblje novoga zatvaranja jednoga će se dana (recimo, s odmakom od stotinjak godina) vjerojatno svesti tek na pokoju crticu o prvoj pandemiji od mnogih, ili na škrte i dosadne panoramske preglede kako se ova promjena uvjeta življenja odrazila na globalnu gospodarsku, društvenu i političku situaciju.

Detalje ćemo još kratko nositi u sebi, prešućene zgode o nezgodnim osobama koje ne mogu navući masku preko nosa, ovu opipljivu opću apatiju i tihu borbu umjetnika svakodnevice da prežive. Slični će detalji u hipertrofiranom komunikacijskom prostoru učas ispariti i biti prebrisani sve svježijim i naizgled bitnijim problemima i spin-parfemima – osim ako darovit netko svoj osobni zeitgeist ne ispiše u kronike ovoga doba. Tek će tada naši pristrani osobni trenuci nakratko biti spašeni od zaborava – krajnjeg odredišta svake umjetnosti i svakog umjetnika.

Nekome će stoga 1873. biti godina kad je prvi put u Sjedinjene Američke Države uvezena pekinška patka (devet komada u pomorsku luku na Long Islandu), netko će se prisjetiti austrougarske ekspedicije na Sjeverni pol i imenovanja Zemlje Franca Jozefa (škuna Tegetthoff s tucet Hrvata u posadi krenula je u otkrivanje Sjevernog morskog puta, no zapeli su u arktičkome ledu), a poneki historiograf-amater prvo će se upitati nisu li se možda te iste godine ujedinila tri mađarska grada – Budim, Stari Budim i Pešta – u jednu od austrougarskih prijestolnica, metropolu s kojom ćemo imati prilično intenzivne diplomatske odnose sve do raspada Monarhije 1918. godine.

Te iste 1873. rođena je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Hrvatske i grada Zagreba, Marija Jurić, krštena Marianna – u skladu s ondašnjom imenoslovnom modom: hiperinteligentno dijete koje će završiti u hiperdisfunkcionalnoj obitelji Ivana i Josipe Jurić, notorne majke koja će je, više u skladu s današnjim horor-filmovima nego zdravim odgojem, povremeno vezati za stablo i tući.

Mnoštvo je priča i gomila anegdota koje se vežu uz Zagorkin život, neke su tmurne i potresne, neke govore o njezinoj nepokolebljivoj unutarnjoj snazi i borbenoj strasti, no nisam posve siguran na što prvo pomislim kad čujem Zagorka.

Možda na svoju baku Štefaniju koja mi jednom davno spominje to ime, Zagorka, ponavlja ga ozarena lica u zanosu sjećanja na vlastito djetinjstvo – pa joj ime Zagorka ostaje urezano skupa sa sjećanjem na jedan ljepši svijet, svijet mladosti, avanture i početaka življenja.

Ali tek sad donekle shvaćam kakav je to svijet bio za Mariju Jurić koja 1925. godine (kad je moja baka rođena) pokreće Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene. A u doba kad je baka Štefanija mogla donekle shvatiti kontekst, s recimo 16 godina, proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, 10. travnja 1941., marioneta njemačkoga Reicha.

Već idućega dana Zagorki se zabranjuje izdavanje Hrvatice, njezina lista koji je pokrenula 1938. i u njega uložila svu svoju imovinu, zaplijenjena joj je blagajna, pokućstvo i svi postojeći primjerci časopisa, a nije joj dopušteno ni da išta objavljuje.

Začudo, u listu Nova Hrvatska upravo od 1943. do 1945. u feljtonu izlazi roman Jadranka, tada pod nazivom Neznano čudo Zagreba, tekst koji je Zagorka osobno potpisala i koji se sprda s njemačkim policijskim aparatom, ruga se i ismijava njemačke organe vlasti iz doba Bachovog apsolutizma – kad je u ondašnjoj Hrvatskoj 1852. raspušteno Bansko vijeće i Hrvatski sabor, zabranjena hrvatska zastava i počinje otvorena germanizacija. I vidi čuda, Zagorka ispisuje za onaj kontekst tako providnu i podudarnu priču, a da je nitko od državnih čuvara i ne primjećuje – možda jer su bili pod dojmom da ta neka Zagorka piše samo šund, pa je i ne treba čitati.

Uz ovu nestvarnu figuru kao da se magnetizmom vežu gotovo paradoksalne podvojenosti: istodobno je sveprisutna i nevidljiva, iritantna i utješna, neovisna i nepokolebljiva, i žena koja je iste one 1941. godine slijedom prilika pokušala počiniti samoubojstvo (ne jedini put), ljubimica građana i naroda kojoj gradska elita posvećuje neoprostivo grube i uvredljive retke u pokušajima njezina odstrela iz javnog života, istinska Hrvatica za koju je jasno da ne odgovara Mađarima, ali da poslije ne odgovara ni endehaziji, ni partizanima, ni komunistima… Iznimna žena koja je u autobiografskom romanu Kamen na cesti (i nizu drugih biografski motiviranih djela) neobično otvorena (premda često romansira i biografski je proturječna), no nikad ne spominje svoj drugi brak i dugotrajan odnos s 11 godina mlađim piscem i novinarom Slavkom Amadejem Vodvařkom.

Razdoblje Drugoga svjetskog rata, pokušaj samoubojstva, život na prosjačkom štapu, sve preživljava uz pomoć vjernih čitateljica i čitatelja; baš kao što je preživjela i stalne selidbe kad bi njezin otac mijenjao posao, baš kao što je nadživjela i svoju, po svemu sudeći, doista okrutnu i nestabilnu majku, baš kao što je preživjela prvi brak, bijeg preko Sremske Mitrovice natrag u Zagreb i boravak u duševnoj bolnici (što je maslo njezina škrta prvog supruga Andrije Matraja koji se onomad samo želi dočepati njezina miraza). Prevladala je i snažan otpor u Obzoru, svojoj prvoj redakciji, gdje u skutrenoj sobici bez prozora (da se ne vidi da za njih radi i piše žena) počinje kao korektor i referent, isprva objavljuje anonimno, a onda kao pratiteljica hrvatsko-mađarskih odnosa i politike postaje prva novinarka u Hrvatskoj i jedna od rijetkih u cijeloj ondašnjoj Europi.

Već od malih nogu pokazuje nesvakidašnju svojeglavost. Zanimljiva je zgoda kad je zbog svoje bistrine odabrana da na imanju baruna Geze Raucha (kuma bana Khuena Héderváryja), pred samim banom izrecitira pripremljeni tekst – ali koji dvanaestogodišnja Zagorka pred kraj mijenja i od bana traži da spasi Hrvate (!) – što, naravno, njezina oca, upravitelja imanja, baca u očaj.

Mala Marianna tom je prigodom, kako sama zapisuje, prezrenom progonitelju svega hrvatskoga rekla ravno u brk:

„Svijetli bane! Sav će Vas narod blagoslivljati, ljubiti – Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi – i svi će Vam klicati – živio!“
Ban porumeni, gospoda, gospoda problijede, nečije me ruke srdito bace preko ograde tribine…

Zagorka, istinska kroničarka onodobnoga Zagreba, neumorna je radnica koja svaki dan mora pripremati nove stranice svojih romana, nezasitna istraživačica kojoj strast prema povijesnoj točnosti ne da mira, pa radi historiografskog istraživanja, među ostalim, boravi i u arhivima Budimpešte i Praga, premda to nije uvijek nailazilo na razumijevanje:

Jednom mi je rekao jedan odlični urednik: „Kog vraga trošite tolike novce i vrieme za knjige i proučavanja! Kaj mislite, da vam to tko uvažuje? Ljudi si misle: vidiš, kaj je to Zagorka sve skup zmislila i obesila publiki za povjest!“ Uza sve to sam radila dalje po svojem, valjda s razloga, što me moj novinarski reporterski nagon silio, da vidim o čemu pišem. Ovo je povjestno traženje za roman meni najzanimljivije, ako i najteži posao, a pruža mi veliki užitak. (Izvadak, Nova Hrvatska, IV/1944., broj 269.)

Ali jedna me stvar neopisivo zainteresirala: zašto je mnogi suvremenici nisu podnosili?

Jer na jednog Josipa Juraja Strossmayera, njezina podupiratelja koji koristi svoj iznimni utjecaj kako bi je namjestio u Obzoru, gdje je bio suvlasnik, i koji joj daje dobronamjerne savjete da promisli o povijesnoj potki u svom pisanju (i tako sadi zrno onoga po čemu će Zagorka postati najpoznatija – povijesnom romanu), dolazi i jedan Antun Gustav Matoš koji, čisto ilustracije radi, ovako piše u polemici iz 1909. godine – naime, ovo je dio Matoševa odgovora na zamisli o braku Mire Kočonde, Zofke Kveder i Marije Jurić Zagorke, objavljene u časopisu Zvono:

...u članku koji može biti rezultat samo flagrantne nesposobnosti i atentatske nepismenosti, moram zaključiti da je takvom nametanju prije mjesto u „zoologiji“ no u hrvatskom (naprednom) novinarstvu, pa ne znam je li mu autor „čovjek u ženi“ ili – „žena u čovjeku“. Naravno, novinarski poduzetnik M. Marjanović ima računa puštati u svoj list takve vježbe u hermafroditskom stilu.

Na jednog Rikarda Katalinića-Jeretova (Što ste vi bili kao novinarka po čestitosti i odvažnosti, znademo mi svi koji smo živili za naših ropskih dana) dolazi i jedan Otto Kraus, koji 1901. u Agramer Zeitungu ovako komentira ovacije gledateljstva u Narodnom hrvatskom zemaljskom kazalištu (današnji HNK) nakon Zagorkine predstave Što žena umije:

Ova opskurna uličarska masa burno je tražila autoricu, ali se ona nije mogla pokazati jer je upravo u staji dojila krave. Sama komedija odiše po staji i kulturna publika odgovorit će na ovo svojim odsutstvom. Izjavljujem da naše društvo mora jednom zauvijek s njom obračunati i neka svi upamte sve, što ova autorica piše, što je napisala ili što bi imala drskosti napisati, jest i ostaje za sva vremena i za sve generacije šund literatura za kravarice.

Možemo pretpostaviti da je Zagorku svaka takva kritika boljela: Zagorku-začetnicu kriminalističkog romana (Kneginja iz Petrinjske ulice), Zagorku-autoricu prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana (Crveni ocean), Zagorku koja je bila i ostala – suprotno Krausovu mišljenju – načitaniji naš književnik ikada.

Isprva sam, nezdravo obuzet onim osobnim, konfabulirao da je možda dječja trauma razlog njezina stamenog nastupa, njezina majka i okrutno kažnjavanje: prema svjedočanstvima uvijek je bila glasna, navodno je u običnu razgovoru znala galamiti kao da se od nečega brani, uglavnom odjevena u hlače, a ne u mondenu haljinu (u kakvoj je utjelovljena brončanom skulpturom Stjepana Gračana u Tkalčićevoj ulici), a pritom je niska rasta i neugledna, sufražetkinja u doba kad feminizam nije u modi, obrazovana žena koja je izigrala ulogu majke i domaćice, uljez u muškom svijetu koji nije spreman podijeliti moć i pristup javnom prostoru: politička novinarka u doba kad novinarke jednostavno ne postoje, agitatorica koja uvijek radi u korist svoga roda, i to direktno (Zagorka 1897. u studenom osniva prvi ženski sindikat u Hrvatskoj – Kolo radnih žena za potplaćene radnice iz Dioničke tiskare) i indirektno – svojim spisateljskim pozivom i djelima uz koja su nebrojene žene opismenjene.

Tražio sam dodatne razloge zašto je tako djelovala na određene javne osobe, pogotovo one iz viših slojeva, jer – premda je istodobno bila jako popularna – zašto mi se čini suviše dugo osporavana? (Pa zar nije istina da je tek odnedavna nešto prisutnija u našim književnopovijesnim pregledima?)

Zanimljiva je usporedba s njezinom tek godinu dana mlađom suvremenicom Ivanom Brlić-Mažuranić, uglednom spisateljicom uokvirenom dvama bremenitim prezimenima, iznimnom autoricom koja je, za razliku od Zagorke,  korifejka društvenog ugleda, „banica naše literature“, kojoj pripisuju ulogu svehrvatske majke i čestite žene od pera.

Dapače, dvije spisateljice svoja kapitalna djela objavljuju u istom razdoblju (Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića, 1913., Priče iz davnine, 1916. / Tajna krvavog mosta, 1912., Kontesa Nera, 1913., …), ali njih dvije kao da se nikako ne dotiču, nemaju veze jedna s drugom.

Bez obzira na uglačan marketinški moment u prikazu Ivane Brlić-Mažuranić (čiji se smrtni tren dugo tajio – kao da je riječ o nekakvoj sramoti, a ne posve ljudskom činu kad govorimo o samoubojstvu – i činjenici da je tragično skončala viseći sa šljivine grane), svejedno se može vidjeti dio ondašnjega stava prema ženi koja piše – iz prikaza Priča iz davnine Antuna Branka Šimića objavljenog 1917. godine:

Žene kod nas nijesu nikada dobro pisale. Ni u svjetskoj se literaturi ne namjerih često na ženskoga odlična pisca. (…) Najveća je mana žena pisaca, da ne pišu ni kao žene, ni kao muškarci. One najbolje pišu, kad ženski pišu: ove su najredje…

U Hrvatskoj žene pišu novinarski, rijetko kada književnički. (…) Gospodja Brlić-Mažuranić dala je jedan snažan i utješljiv dokumenat, da i u našoj sterilnoj savremenosti nije nemoguća dobra knjiga; da se kod nas ne štampaju samo klasične neuspjelosti i savršene gluposti; i da napokon može i kod nas jedna žena dobro pisati.

Odgovor na ono pitanje – Zašto Zagorku mnogi suvremenici nisu podnosili? – na kraju je jasan. I dobro je tako – Zagorka zbog toga ostaje vrući krumpir koji moramo bacati iz ruke u ruku, ne možemo je reducirati i zaboraviti, sudbina joj to nije namijenila – zato što je bila borbena i glasna, idejno ispred svog vremena. (Možda ovako: Ukrala je dečkima hlače i nije se povinovala društvenim konvencijama kao ni njezine junakinje, koje su, kako se u šali kaže – bile antiprotivne, kostimirane fasete Zagorke.) Ne može je se tek tako smanjiti i strpati u etiketiranu ladicu – da na taj način zauvijek bude pokopana.

Za njezina života svijet se stubokom promijenio: od duge ekonomske depresije koja započinje 1893. do svjetskih ratova, zvjerstava holokausta i posve nepotrebne Hirošime, prava glasa za žene u Hrvatskoj 1945. godine, pa do Sputnika 2 i nesretne Lajke koja 3. studenog 1957. ugiba u četvrtoj orbiti.

Nešto poslije, u svom stanu na Dolcu broj 8, ona koja je nadživjela Austro-Ugarsku Monarhiju, raznorazne kraljevine i banovine, NDH i Federalnu državu Hrvatsku i dočekala svemirske pustolovine ljudskoga roda – u noći s 29. na 30. studenog nesalomljiva Marija Jurić Zagorka preminula je u doba socijalističke Jugoslavije.

Zagorka, i dan-danas živa među čitateljima, bila je taj nezaboravni darovit netko s početka ove priče: ispisala je svoj osobni zeitgeist u kronike onoga doba, pitke stranice spašene od zaborava jer su uvelike čitane i danas, baš kao i onda kad ih je netom stvorila – zato da se hrvatska publika okani njemačke literature. Bez obzira na zloslutne prognoze, bila je i ostala, 147 godina nakon rođenja, 63 godine od vlastite smrti – najčitaniji književnik u povijesti ove države.

 

DODATAK – pokoji Zagorkin zapis

Ovako Zagorka opisuje susret s banom Khuenom Héderváryjem u knjizi Kako je bilo… (1953.):
 
 Najljepši dan
 
„Opišite najljepši dan svoga života“ – glasila je zadaća učenicama šestog razreda više škole. U tišini dvorane tiho škripi četrdeset djevojačkih pera, samo moje još miruje. Uzalud traže misli natrag po vlastelinskim dvorovima – kojima je moj otac upravitelj – uzalud traže najljepši dan. Svaki je mračna slika jada, suza nesretnog djetinjstva: žrtve obiteljske tragedije. Očajno gledam u prazni papir, sve uspomene vraćaju se i padaju kao ptice u lijetu tamom pustinje.
- Ne pišeš? – pita me učiteljica. – U tvojem životu nema najljepšeg dana, možda ima barem jedan lijepi sretni čas? – Samo jedan jedini potpuno sretni čas?
„Čas? Oh – da – Jedan lijepi sretni čas!“ – Trenutak i odahnem. Bio je takav čas, nedavno, za vrijeme praznika. Svega se sjećam:
U zagorskom zatišju u zelenom voćnjaku bijeli se dvorac. Pred njim na ledini vijencima iskićena tribina. Tu stoji visoko plemstvo i predstavnici u baršunastim i zlatom vezenim odorama. Četveroprežna kočija zaokreće s ceste i vozi visokog posjednika Zagorju: Bana Kuhena-Hedervariya. Mužari s brežuljka pucaju, dižu se kalpaci gospode. Veliki župan, kotarski pretstojnik i narodni zastupnik, izriču pozdravne govore. A ja stojim uz ogradu tribine, gledam na ledini poredane seljake i družinu dvorca. Poznajem svakog. Znam svačije jade. Svake je večeri osamljeno, zapušteno dijete upravitelja vlastelinstva sjedilo uz seosku dadilju među družinom. I dok su umorne ruke ljuštile kukuruz, tihe tužaljke šaptale su o bespravnosti, siromaštvu, progonima, o njihovom bijednom životu. A sada, oni stoje tu, poredani na ukras pri svečanom dočeku eksponenta Mađara, nosioca svih tiranija. U njihovim pogledima osjećam mržnju poniženja, jer su im naredili pozdravljati razbijača njihovih života i sreće. Svaki pogled kao da me pita: zar ćeš i ti dijete naše, koje si često s nama proplakalo nad našom bijedom, sada u bjelini s cvijećem u ruci, govorom slaviti grobara naše slobode. U meni dozrije odluka zamišljene osnove… Nestrpljivo čekam svršetak službenih govora, a onda…

Veliki župan Rubido uzme moju ruku, povede me i zaustavi pred omraženim i svemoćnim banom. Izrečem točno prve rečenice kako mi ih je pretstojnik napisao, a onda – nastavim govor, kako sam ga sama izmijenila i kličem povišenim glasom, da čuje narod na ledini:
„Svijetli bane! Sav će Vas narod blagoslivljati, ljubiti – Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi – i svi će Vam klicati – živio!“
Ban porumeni, gospoda, gospoda problijede, nečije me ruke srdito bace preko ograde tribine… S ledine me gledaju oči, blještave od zadovoljstva… a ja plivam u divnim valovima sreće pobjednika.

 

Iz Neznane junakinje hrvatskoga naroda (1937.):

 
Žene u ustanku Matije Gubca
 
Kao njihov najzahvalniji slušalac upitam jednom Tenšeka, je li imao Gubec kćer?
- Kako ne bi imal? – veli on.
- Onda mu je sigurno pomagala u buni?
- Sve su žene u selu kuhale i hranile svoje „vojake“, kako bi se inače mogli boriti u taboru?

 Drugo nije ni moguće. Žene su sigurno sve znale i sve podupirale, ali u procesu protiv seljačkih vodja nigdje se ne spominje žena. U ono doba nije se žena smatrala vjerodostojnom s pravnog gledišta, pa je nisu pozivali za svjedoka u ovakvim velikim stvarima, čak ni u kriminalnim. (Jedino u parnicama protiv vještica primali su njihova svjedočanstva.) I tako velika ova borba za Matije Gubca ne pruža dokumenat o djelovanju žena, ali da su ne samo sudjelovale, nego sigurno i pokazale hrabrosti, to je više nego vjerojatno.
 
 

Ulomak iz intervjua sa Zagorkom (Novi list, nedjelja, 18. svibnja 1941.):

 
 Imam upravo groznu tremu pred publikom. Često put mislim da je potrebno da se sakrijem samo da me nitko ne vidi i eventualno ne „zašpota“. Zato nastojim dati što vjerniju, što točniju sliku dogadjaja. Za „Grički vješticu“ kopala sam tri tjedna po bečkim arhivima, a za „Plamene križare“ studirala sam u Pragu XIII. stoljeće. Bila sam u Bavarskoj, gdje postoji dvorac vitezova otimača (Raubrittera), pa sam cijeli dvorac prerisala i prostudirala. Bila sam i na jednom dvorcu na visokoj klisuri sama cijele noći na vrhu tornja (imala sam za to posebnu dozvolu kneza), samo da bi mogla vidjeti i proživjeti, kako je bilo ovim ljudima, koji su u dvorcu stanovali u ono davno doba.
U dvorcu Laxenburg pregledala sam tamnicu i jedan zdenac, gdje su pokazivali publici čovjeka od voska, okovanog željeznim okovima, da pokažu, kako su zatvorenike mučili nespavanjem vukući stalno za te okove, tako da se zatvorenicima klimala glava i ruke. Za 10 šilinga me čuvar toga dvorca, odnosno tamnice i zdenca, izgleda vrlo rado zatvorio u zdenac i ja sam tamo 15 minuta proživjela u duhu one grozne muke, kojima su ljude mučili i po osam dana nespavanjem u srednjem vijeku.
 
 
Pismo Marije Jurić Zagorke prijateljici Nadici (datum nepoznat):
 
Draga Nadice!
Zapravo neznam što da mislim o sebi – čini mi se, više puta neznam što se oko mene dogadja. Vi u srijedu bili i donijeli mi one dobre stvari – je li? Onda ste u posebnom „reindlaku“ donijeli dinstano – a ja sam Vas pitala mogu li to i sutra jesti, jer bih imala za ručak. Potvrdili ste! (Tako se ja svega sjećam) Zatim – pošto je bila tu ona gospodja nisam ja spremala ništa nego ostavila – Meni je u pameti da ste Vi preostatak i ono za sutradan dinstano metnuli u kupaonu! I rekli ste: ovo će biti dobro i sutra!
A kad ja u 6 sati ostala sama – tražim ono dinstano i onaj hladni komadić – a nigdje i nigdje traga ni glasa! Pa zamislite: smelo mi se sve u glavi – je li to sve bila halucinacija? Zaboljela me glava od straha: što je to? Kako je ono moglo nestati iz kupaone? A što je nestalo? –
Je li uopće bilo?? –
Ili je tko to – odmicao??
Možete si misliti – ovo me je silno zaokupilo – za večeru sam napravila jaja , to je bilo lako – ali domisliti se: gdje je to – i je li uopće bilo? Zar da sam već tako na kraju sa živcima da ne znam?
Uslijed našeg dogovora da će ono dostajati i za sutradan – otkazala sam gospodji M. ručak – tako sam danas bez ručka – samo o čaju i kruhu – ali to sam bila već sto puta – nego me muči: kamo je to dospjelo i – je li uopće bilo tako kako ja to mislim?
Je li pri meni sve u redu ili nije??
Molim Vas ako idete u grad dodjite na čas pa makar kada. Ako je tu ona gospodja kraj mašine – izaći ćemo u kuhinju sporazumjeti se.
 
Vaša
Zagorka

Tekst preuzet sa stranice autora:

https://nevenvulic.com/2020/11/30/kako-je-marija-juric-zagorka-ukrala-hlace/​

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke:

http://zagorka.net/