Ulomak iz knjige "Samo strast",

Vuković&Runjić, 2002.

Od početka rujna prošle godine nisam ništa drugo radila osim što sam iščekivala jednog muškarca: da mi telefonira i da dođe k meni. Odlazila sam u samoposluživanje, u kino, nosila odjeću na kemijsko čišćenje, čitala, ispravljala zadaće, ponašala se baš kao i prije, ali da nije bilo ustaljene navike u obavljanju tih radnji, sve to bilo bi mi moguće jedino uz cijenu zastrašujućeg napora. Taj dojam da živim po inerciji bio je posebno izražen dok bih govorila. Riječi i rečenice, čak i smijeh, nastajali bi u mojim ustima bez stvarnog sudjelovanja mojih misli ili volje. Sada se tek nejasno sjećam svega što sam tada radila, koje sam filmove gledala, koje sam ljude upoznala. Cjelokupno moje ponašanje bijaše umjetno. Jedine radnje zbog kojih sam uključivala volju, želje i ponešto od onoga što hi trebalo predstavljati ljudsku inteligenciju (predviđanje, procjenjivanje za i protiv, razmišljanje o posljedicama), sve je to na neki način bilo povezano s tim muškarcem:

pročitati u novinama članke o njegovoj zemlji ( bio je stranac) odabrati odjeću i šminku pisati mu pisma

promijeniti posteljinu i staviti cvijeće u sobu

pribilježiti sve ono što mu ne smijem zaboraviti reći sljedeći put, a što bi ga moglo zanimati

kupiti viski, voće, razne poslastice za zajedničku večer

maštati o tome u kojoj ćemo prostoriji voditi ljubav kada sljedeći put dođe.

Jedine teme koje su u razgovoru s nekim probijale moju nezainteresiranost odnosile su se na toga muškarca, na njegov posao, na zemlju iz koje dolazi, na mjesta koja je posjetio. Osoba s kojom bih u nekom trenutku razgovarala ne bi ni posumnjala u to da moje iznenadno tako intenzivno zanimanje za ono što ona govori nije izazvano načinom njezina izlaganja, a još manje samim sadržajem, već onim podatkom da je jednoga dana, deset godina prije no što sam ga upoznala, moj A., tada na službenom putu u Havani, možda kročio baš u taj noćni klub „Fiorendito”, što mi ga je, potaknuta mojom pozornosti, ta osoba opisivala uz obilje pojedinosti. Isto tako, dok bih čitala, jedine rečenice nad kojima sam se zaustavljala govorile su o odnosu muškarca i žene. Činilo mi se tada da sam iz njih mogla još nešto doznati o A., te da su potvrđivale ono što sam o njemu željela vjerovati. Tako sam, pročitavši u Grossmanovu Životu i sudbini da „ona osoba koja voli ljubi zatvorenih očiju”, počela zamišljati da me A. voli jer me ljubi na taj način. Nastavak čitanja bi potom postao nalik svakoj drugoj aktivnosti tijekom cijele te godine, tek sredstvo za ubijanje vremena između dva susreta.