Početna je etapa njegova stvaralaštva »ciklus apsurda« što ga tvore roman Stranac (L’Étranger, 1942), drame Nesporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, konačna verzija 1945) te esej Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942). Likovi tih djela, iznikli iz egzistencijalističkog ozračja, izjedani su besciljnošću, beskorisnošću života, rascijepljeni su između ravnodušnosti svemira i licemjerja društva kojemu se moralne vrijednosti zasnivaju na laži. No drugoga svijeta nema, pa se protagonist prepušta automatizmu svojih postupaka, koji neumoljivo vode do bezobzirnog individualizma, zločina, raspada ili ludila. Ipak, u romanu Kuga (La Peste, 1947) i eseju Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté, 1951) Camus se distancira od Sartreova egzistencijalističkog nihilizma i zagovara pozitivne vrijednosti ljudske solidarnosti; kao odgovor na apsurdnost svijeta, nasilje i patnju, u tim djelima nudi suosjećanje, milosrđe, istinu i poštenje. Usto, osuđujući svaki totalitarizam ujedno kritizira marksizam, pa trpi napade intelektualne ljevice. U romanu Pad (La Chute, 1956) te pripovijetkama Progonstvo i Kraljevstvo (L’Exil et le Royaume, 1957), promišljajući motive nedužnosti i krivnje, vraća se svojoj središnjoj problematici: čovjekovoj slobodi i savjesti. Ne uspjevši dovršiti dugo najavljivanu romansiranu autobiografiju, poginuo je u prometnoj nesreći. Knjiga koja sadrži trećinu planirane građe pojavit će se tek 1994. pod naslovom Prvi čovjek (Le Premier homme), a povratkom motivima bijede, tragike života i potrage za ljepotom, temeljnima za prvo djelo, Lica i naličja (L’Envers et l’Endroit, 1937), autor zaokružuje opus. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.