Čehov, Anton Pavlovič

Čehov [č’e'həf], Anton Pavlovič, ruski književnik (Taganrog, 29. I. 1860 – Badenweiler, Njemačka, 15. VII. 1904). Novelist i dramski pisac. Podrijetlom iz trgovačke obitelji, završio Medicinski fakultet u Moskvi i radio kao liječnik, pretežno u Podmoskovlju (Melihovo). Putovao u Sibir istražujući životne uvjete kažnjenika (knjiga Otok Sahalin – Ostrov Sahalin, 1893–94), zatim na jug (novela Arijadna, 1895), od 1900. boravio u Jalti. U političkom životu nije sudjelovao, ali se odrekao članstva u Akademiji kada je car poništio izbor M. Gorkoga; organizirao je pomoć gladnima, osuđivao zloupotrebe vlasti, protekcionizam i korupciju.

Književnim radom počeo se baviti pišući humoreske pod pseudonimom Antoša Čehonte (Činovnikova smrt – Smert’ činovnika, 1883), god. 1886. objavio je prvu zbirku novela Šarene priče (Pëstrye rasskazy), 1888. Pripovijesti (Rasskazy). Između 1890. i 1900. napisao je najpoznatije novele: Paviljon br. 6 (Palata No. 6, 1892), Crni monah (Černyj monah, 1894), Student (1894), a 1898. trilogiju Čovjek u futroli (Čelovek v futljare), Ogrozd (Kryžovnik), O ljubavi (O ljubvi). Dama sa psićem (Dama s sobačkoj, 1899) zgrozila je L. N. Tolstoja »amoralizmom«, a Gorki je u njoj vidio umorstvo realizma. U pripovijestima Seljaci (Mužiki, 1897), U jaruzi (V ovrage, 1900) odstupio je od naklonjenosti ruske proze seljacima. Čehov ne pridaje pozornost motivacijama ponašanja, ne vrjednuje postupke likova, ne fabulira: u sažetim oblicima s tobožnjom stilskom »neutralnošću« (»običnim riječima o običnim stvarima«) stvara ugođaj – približuje se impresionizmu. Različito od većine ruskih proznih pisaca XIX. st., Čehov zazire od bilo kakve ideologije i etičkoga vrjednovanja.

Prvo dramsko djelo, Ivanov, prikazano mu je 1887. u Korševu kazalištu u Moskvi, ali je pozornost privukao tek dramom Galeb (Čajka), prikazanom u Petrogradu 1896. bez uspjeha; tek je 1898. u Moskovskom hudožestvenom teatru (MHT) Stanislavskoga doživio pun uspjeh i otvorio novo razdoblje u povijesti ruskoga kazališta. Ako Galeb tematizira život umjetničkog svijeta i programatski je za piščevo shvaćanje umjetnosti, Ujak Vanja (Djadja Vanja, 1897) naglašava jalovost umišljenih, Tri sestre (Tri sestry, 1900–01) posvećene su čežnjama usred provincijskoga životarenja, a Višnjik (Višnëvyj sad, 1903–04) jedini je tekst koji dotiče bitnu društvenu smjenu: materijalno propadanje plemenitaša i nadiranje novoga trgovačkoga sloja koji ne štedi ljepote ruske usad’be (vlastelinskoga majura).

Čehov u dramskim tekstovima nije samo tvorac ruskoga modernoga kazališta. Njegove drame ukidaju dominaciju zbivanja na sceni, uklanjaju melodramatske sukobe, a time i likove dramskih »junaka« ili »junakinja«, stvaraju kazalište u kojem je ugođaj bitniji od fabule, šutnja gdjekad važnija od riječi, a redatelj barem podjednako važan kao i glumac. Bez velikih gesta i programa Čehovljevo je kazalište izmijenilo shvaćanje kazališnog čina, otvorilo njegovim tekstovima različite mogućnosti interpretacija, osim izrazito ideoloških i političkih. Prvotno vezano za iluzionizam režija Stanislavskoga, njegovo je kazalište, osobito u drugoj polovici XX. st., prkoseći ideološkim podjelama, osvajalo svjetske pozornice, bio to londonski Old Vic (Ujak Vanja s L. Olivierom) ili Vilarov TNP, i redatelje poput G. Strehlera u Milanu, P. Steinera u Berlinu, P. Zadeka u Bochumu ili P. Magellija u Zagrebu. U Hrvatskoj su Čehovljeve humoreske prevođene već u 1880-im god., prevedene su sve važnije novele i drame, pa je Ujak Vanja izveden u HNK-u (redatelj A. Fijan) već 1902., Višnjik (redatelj J. Bach) 1916., a posebne je poticaje dalo gostovanje MHT-a u Zagrebu 1922. god.